Odgovarajući na Božji poziv, koludrica zavjetuje obraćanje svoga vladanja i stalnost u zajednici, prema Pravilu sv. Benedikta, živeći u čistoći, siromaštvu i poslušnosti. U Crkvi je svečano posvećena i pozvana da „ništa ne pretpostavlja Kristovoj ljubavi“ (Pravilo, 4,21). Najuzvišeniji joj je uzor Presveta Djevica, koja je riječ Božju slušala, prebirala u svom srcu i vjerno vršila.

Koludrice nastoje usmjeravati sav svoj život na traženje Boga. Da to bolje ostvare, žive zajedno, u skrovitosti i sabranosti. U Duhu Svetom sa Sinom sjedinjene prinose Ocu molitve i žrtve za potrebe Crkve i cijeloga svijeta. Zbog zajedničke monaške baštine iz razdoblja nepodijeljene Crkve, na osobit se način sjedinjuju s Kristom u njegovoj veliko svećeničkoj molitvi „da svi budu jedno“.

Slavljenje Boga liturgijskim činima uzvišena je obveza i velika povlastica u životu koludrice. Žrtva i gozba euharistijskog slavlja u srcu je njezina života, a po molitvi Časoslova, što ga sv. Benedikt naziva „Djelo Božje“, u srcu su Crkve moliteljice.

Koludrici je, dakle, najvažnija liturgijska molitva. Druga bitna sastavnica njezina života je božansko čitanje, latinski „lectio divina!, to jest slušanje Boga koji nam riječ svoju čita. Koludrica zato šuti jer sluša Boga koji joj govori. Sluša ga pozorno da mu dobro odgovori. Njezin odgovor nije samo riječju, nego i djelom. Stoga je rad  treća sastavnica monaškog života. Svojim radom sudjeluje u Božjem stvarateljskom djelu, doprinosi uzdržavanju svoje zajednice i pomaganju potrebitih.