Pojam “monaštvo” možemo promatrati pod različitim vidovima. Ovdje je to učinjeno pod kršćanskom lupom (iz kršć. perspektive). Također, valja spomenuti da ono nije isključivo kršćanski fenomen. Poznaju ga sve religije pa i pojedini filozofski pravci. Sve to dovoljno govori o veličini ljudskog duha koji nadilazi svu ovozemnu stvarnost te posljedično ne nalazi u njoj počinka. Ujedno zbori o njegovim najskrovitijim dubinama koje tragaju za svojim izvorom i izvorom svega što postoji, a to je Bog. Kao takvo, monaštvo pruža jasno svjedočanstvo neutažive ljudske potrebe za Bogom, njene snage i veličine. Snaga se sastoji u napuštanju svega što posjeduje, pa čak i vlastitih planova o samoostvarenju, a veličina u potpunoj i bezrezervnoj otvorenosti i podatnosti novosti koju donosi i čini odnos prema Svetom, u ovom slučaju, prema Isusu Kristu.
Ono što povezuje sve oblike monaškog življenja jest izvjesna “pogođenost” i otkrivenje/objava svetoga/božanskoga u svakodnevici. Očaranost njime potom rađa želju za što većom blizinom i dubljim odnosom s istim. Ono po čemu se, prije svega i nada sve, kršćansko monaštvo razlikuje od drugih oblika monaškog življenja jest nasljedovanje Isusa Krista, Boga i čovjeka. On je model i mjera na kojem se monah ogleda i mjeri, sebe i svoj život. Kristocentričnost je, dakle, njegova temeljna značajka.
Povijest kršćanskog monaštva
Početci kršćanskog monaštva vežu se uz Istok. Izazvan različitim uzrocima, taj se oblik življenja sredinom 3. st. javlja na području Egipta, Sirije, Palestine te Male Azije. U svakom od njih on poprima i razvija vlastite karakteristike (značajke) po kojima postaje prepoznatljivo.
U Egiptu, točnije u egipatskoj pustinji, među prvim značajnijim pustinjacima o kojima imamo pouzdane podatke, ističe se Antun pustinjak. Svojim životom i djelovanjem postavio je temelje monaškom životu te se stoga smatra ocem monaha.
U istom podneblju, ali nešto kasnije, početkom 4. st., javlja se još jedan lik koji daje novi oblik monaškom življenju te ga svojim “Pravilom” koje je napisao za monahe uređuje. Njegovo ime je Pahomije. Novost se sastoji u tvorbi (formiranju) i organizaciji manjih monaških zajednica, tj. zajedničkom življenju monaha, koje vodi poglavar, u odnosu na onaj prvotni, samotnički, eremitski ili anahoretski oblik monaškog života. To je cenobitsko monaštvo.
Sirija i Palestina također su važna monaška središta, koja imaju svoje specifičnosti i u kojima se razvijaju razni oblici monaštva. Najčešće samotničkog te ponekad vrlo neobičnog i rigoroznog tipa.
U Maloj Aziji između 4. – 5. st. nastaju monaške zajednice, koje osniva Bazilije. Nadahnuće traži i nalazi u egipatskom monaštvu, čiji je život promatrao i upoznao. Naglasak je na zajedničkom životu za koji je uvjeren da je najprikladniji za što potpunije ostvarenje kršćanskog života. Da bi taj život bio uređen i skladan, Bazilije piše Pravilo za svoje monahe koje naziva braćom.
Monaštvu na Zapadu, kao i mnogočemu drugome u Latinskoj crkvi, veliki doprinos daje sveti Augustin. Duboko uvjeren u vrijednost i blagodat zajedničkog života, svojski se za njega zalaže te svojim životom i spisima propagira cenobitsko monaštvo. Napisao je i Pravilo, koje je imalo velikog utjecaja na latinsko cenobitsko monaštvo. Koncem 4. st. osnivaju se samostani i formiraju monaške zajednice diljem današnje zapadne Europe. Imena značajnijih monaha i utemeljitelja ovih zajednica su: sv. Martin iz Poitiersa, Honorat iz Lerina, sv. Cezarije iz Arlesa, Ivan Kasijan iz Dobruđe u današnjoj Rumunjskoj i dr. do sv. Benedikta.
Cilj monaškog života
Pokretač i nosiva snaga monaškog života jest želja za jedinstvom s Bogom. Na tom putu koji traje cijeli život, cilj se naizmjence pojavljuje u dva obličja. Čas vrlo bliz i ostvariv, štoviše, ostvaren. Čas kao vrlo dalek pa čak i nedostižan. U toj napetosti sadržana je sva dinamika monaškog života. Ona monahu/monahinji omogućuje trajnu novost svakog dana i časa, premda uglavnom u istim ili vrlo sličnim okolnostima. Odnos s Bogom vrlo je bogat odnos. On uključuje i u sebi nosi još dva druga odnosa. Odnos prema samom sebi i odnos prema drugima. Oni su neodvojivi. Sve što se događa u odnosu prema Bogu, na toj temeljnoj razini, odražava se i na druge dvije. U pozitivnom ili negativnom smislu. Ti se odnosi prožimlju i isprepliću. Oni su cjelina. Bilo kakva isključivost ili zanemarivanje nekog od njih, ne dovodi monaški život do svoje punine niti postiže njegovu svrhu i cilj.
Pojam “monah” dolazi od grčke riječi μόνος – sam, jedan, cjelovit. Iz samog značenja riječi mogu se iščitati glavne oznake monaškog života, kao i njegov cilj. On, dakle, pretpostavlja izvjesnu odvojenost i samoću sa svrhom postizanja cjelovitosti. Tu se u prvom redu misli na nutarnji sklad osobe.
Preduvjeti i sredstva i za provođenje i ostvarenje monaškog života su: otvorenost i iskrenost prema samom sebi i drugima, trajni dosluh i suradnja s glasom savjesti, pročišćavanje pamćenja i osjećaja u svjetlu susreta s Kristom, učiniti se osjetljivim i prijemljivim za nove utjecaje: Riječ Božju, sakramente, savjete braće i sestara, vodstvo opata/opatice, duhovnog oca. Stvaranje prostora za novi oblik mišljenja i življenja (duhovno štivo) i još mnoga druga sredstva, preporučena, prokušana i prenijeta tisućljetnom monaškom tradicijom.