Benediktinski samostan sv. Nikole u Trogiru

Samostan

Ukorijenjen u povijesti grada i njegovih stanovnika

Benediktinski samostan sv. Nikole u Trogiru

Benediktinski samostan sv. Nikole dio je grada Trogira gotovo 1000 godina. Ne samo u fizičkom, već i u duhovnom smislu. U skladu je to s nakanom njegovih utemeljitelja koji su svrhu njegova postojanja vidjeli u duhovnoj potpori i molitvi za stanovnike grada i okolice. Utemeljen na čvrstoj stijeni vjere u Isusa Krista, kao da prkosi vremenu i njegovoj biti koju čine prolaznost i nestalnost, on neprestano traje od trenutka svog osnutka davne 1064. godine. Od tada pa do danas u njemu žive, mole i rade, po „Praviluˮ sv. Benedikta, monahinje benediktinke, u narodu poznate kao koludrice. No, poslanje ove monaške zajednice daleko nadilazi granice ovoga grada. Ono je otvoreno i upućeno prema sveopćoj Crkvi i cijelom svijetu, za čije potrebe zajednica moli i radi.

Ukorijenjen u povijesti grada i njegovih stanovnika, samostan je urezan u sjećanje mnogih generacija te je s njima dijelio dobro i zlo. Samim svojim postojanjem bio je i ostao znak koji upućuje na Isusa Krista i njegovu poruku te je, u zgodnim i nezgodnim prilikama, preko svojih stanovnica pružao svjedočanstvo za njega.

Povijest samostana 

Postojanje samostana sv. Nikole usko je vezano uz prisutnost, poziv i djelatnost sv. Ivana Trogirskog, benediktinca kamaldoljanina iz Osora i papinskog delegata. Njegovu karizmu i svetost prepoznali su vjernici ovoga grada i biskupije izabravši ga za svoga biskupa. Na njegov poticaj i uz privolu gradskih vlasti osnovan je 1064. godine ovaj benediktinski samostan. U činu osnivanja, uz biskupa Ivana, kao predstavnici tadašnje gradske vlasti sudjeluju mjesni plemići koji u tu svrhu samostanu daruju crkvu sv. Dujma kod gradskih vrata zvanih Vrata Gospodnja, uz koju samostan i nastaje. Isti su darovatelji obdarili samostan zemljama i vinogradima potrebnim za njegovo uzdržavanje i upravljanje. 

Titular samostana prvotno je sv. Dujam koji se, prema legendi, tu skrivao i po kojemu je crkva nosila ime. Budući da je samostan smješten uz more, u blizini luke, mnogi pomorci i ribari dolazili su u crkvu te su je rado darivali i popravljali. Tako su na glavni oltar postavili i sliku sv. Nikole, zaštitnika putnika i pomoraca. Pod tim utjecajem samostan polovicom 13. st. uz sv. Dujma dobiva i drugog zaštitnika, sv. Nikolu. Neko vrijeme ostaju oba titulara, ali se s vremenom naslov sv. Dujma sve više ispušta te na koncu ostaje samo sv. Nikola. 

U vrijeme osnutka samostan čine prvenstveno dvije građevine: crkva (tada) blaženog Dujma i jedna kuća pored nje. No kako je rastao u dobi, samostan se postupno razvijao u prostornom i arhitektonskom smislu. Nakon obnove gradskih zidina u 14. st. obnavlja se i samostanska crkva. Kroz više stoljeća sklop se proširio na kulu Cega, palaču Vitturi i kasnije na kulu iste obitelji. Ta su proširenja najčešće plod darivanja bogatih plemićkih obitelji čije su kćeri stupale u samostan, ali i kupovanja istih od strane samostanske uprave. 

U središnjem atriju samostana krajem 16. st. podignut je zvonik. U zidu atrija ugrađen je najstariji grčki natpis – prvi dokument trogirskog arhiva u kamenu. Zgrade oko atrija, podizane kroz stoljeća, nose stilska obilježja romanike i gotike.

Osim samostana sv. Nikole, u Trogiru su postojala još tri benediktinska samostana. Jedan muški i dva ženska, ali je samo ovaj preživio. Bili su to: samostan sv. Ivana Krstitelja u kojem su živjeli monasi, te sv. Petar u gradu i sv. Mihovil u Pasikama u kojima su živjele monahinje.

Crkva sv. Nikole

Poput samostana uz koji je priljubljena, crkva sv. Nikole u svemu je dijelila njegovu sudbinu. Mijenjala je ime, širila se te bila otvorena za stanovnike i vjernike ovoga područja. Svoj konačni izgled jednobrodne barokne crkve sa štukaturama crkva dobiva u 18. st. U istom razdoblju gradi se kor, a rastvaranjem polukružnih prozora i velikog prozora nad pjevalištem crkva se ispunja svjetlošću. U brodu crkve nalaze se dva mramorna oltara – sjeverni oltar sv. Benedikta te južni oltar Bezgrešnog Začeća.

U crkvi se svakodnevno događa vrhunac monaškog i liturgijskog dana, a to je sv. misa koju sestre benediktinke slave u zajedništvu s ostalim vjernicima koji tu dolaze. 

Sveta misa slavi se svaki dan u 18 sati, a prethodi joj molitva sv. krunice s početkom u 17:30. 

We are using cookies to give you the best experience. You can find out more about which cookies we are using or switch them off in privacy settings.
AcceptPrivacy Settings

GDPR

  • Privacy Policy
  • Cookie Policy
  • Terms of Service

Privacy Policy

Your privacy is important to us. It is Benedicta‘ policy to respect your privacy regarding any information we may collect from you across our website.

You can read our full Privacy Policy here: https://benedicta.hr/pravila-privatnosti/

Cookie Policy

This website uses cookies in order to provide a better user experience and functionality. By continuing to browse the site you agree to our Cookie Policy.

You can read our full Cookie Policy here: https://benedicta.hr/kolacici/

Terms of Service

By accessing the website at benedicta.hr, you are agreeing to be bound by these terms of service, all applicable laws and regulations, and agree that you are responsible for compliance with any applicable local laws. If you do not agree with any of these terms, you are prohibited from using or accessing this site. The materials contained in this website are protected by applicable copyright and trademark law.

You can read our full Terms of Service here: https://benedicta.hr/uvjeti-koristenja/