Benediktinski samostan sv. Nikole dio je grada Trogira gotovo 1000 godina. Ne samo u fizičkom, već i u duhovnom smislu. U skladu je to s nakanom njegovih utemeljitelja koji su svrhu njegova postojanja vidjeli u duhovnoj potpori i molitvi za stanovnike grada i okolice. Utemeljen na čvrstoj stijeni vjere u Isusa Krista, kao da prkosi vremenu i njegovoj biti koju čine prolaznost i nestalnost, on neprestano traje od trenutka svog osnutka davne 1064. godine. Od tada pa do danas u njemu žive, mole i rade, po „Praviluˮ sv. Benedikta, monahinje benediktinke, u narodu poznate kao koludrice. No, poslanje ove monaške zajednice daleko nadilazi granice ovoga grada. Ono je otvoreno i upućeno prema sveopćoj Crkvi i cijelom svijetu, za čije potrebe zajednica moli i radi.
Ukorijenjen u povijesti grada i njegovih stanovnika, samostan je urezan u sjećanje mnogih generacija te je s njima dijelio dobro i zlo. Samim svojim postojanjem bio je i ostao znak koji upućuje na Isusa Krista i njegovu poruku te je, u zgodnim i nezgodnim prilikama, preko svojih stanovnica pružao svjedočanstvo za njega.
Povijest samostana
Postojanje samostana sv. Nikole usko je vezano uz prisutnost, poziv i djelatnost sv. Ivana Trogirskog, benediktinca kamaldoljanina iz Osora i papinskog delegata. Njegovu karizmu i svetost prepoznali su vjernici ovoga grada i biskupije izabravši ga za svoga biskupa. Na njegov poticaj i uz privolu gradskih vlasti osnovan je 1064. godine ovaj benediktinski samostan. U činu osnivanja, uz biskupa Ivana, kao predstavnici tadašnje gradske vlasti sudjeluju mjesni plemići koji u tu svrhu samostanu daruju crkvu sv. Dujma kod gradskih vrata zvanih Vrata Gospodnja, uz koju samostan i nastaje. Isti su darovatelji obdarili samostan zemljama i vinogradima potrebnim za njegovo uzdržavanje i upravljanje.
Titular samostana prvotno je sv. Dujam koji se, prema legendi, tu skrivao i po kojemu je crkva nosila ime. Budući da je samostan smješten uz more, u blizini luke, mnogi pomorci i ribari dolazili su u crkvu te su je rado darivali i popravljali. Tako su na glavni oltar postavili i sliku sv. Nikole, zaštitnika putnika i pomoraca. Pod tim utjecajem samostan polovicom 13. st. uz sv. Dujma dobiva i drugog zaštitnika, sv. Nikolu. Neko vrijeme ostaju oba titulara, ali se s vremenom naslov sv. Dujma sve više ispušta te na koncu ostaje samo sv. Nikola.
U vrijeme osnutka samostan čine prvenstveno dvije građevine: crkva (tada) blaženog Dujma i jedna kuća pored nje. No kako je rastao u dobi, samostan se postupno razvijao u prostornom i arhitektonskom smislu. Nakon obnove gradskih zidina u 14. st. obnavlja se i samostanska crkva. Kroz više stoljeća sklop se proširio na kulu Cega, palaču Vitturi i kasnije na kulu iste obitelji. Ta su proširenja najčešće plod darivanja bogatih plemićkih obitelji čije su kćeri stupale u samostan, ali i kupovanja istih od strane samostanske uprave.
U središnjem atriju samostana krajem 16. st. podignut je zvonik. U zidu atrija ugrađen je najstariji grčki natpis – prvi dokument trogirskog arhiva u kamenu. Zgrade oko atrija, podizane kroz stoljeća, nose stilska obilježja romanike i gotike.
Osim samostana sv. Nikole, u Trogiru su postojala još tri benediktinska samostana. Jedan muški i dva ženska, ali je samo ovaj preživio. Bili su to: samostan sv. Ivana Krstitelja u kojem su živjeli monasi, te sv. Petar u gradu i sv. Mihovil u Pasikama u kojima su živjele monahinje.
Crkva sv. Nikole
Poput samostana uz koji je priljubljena, crkva sv. Nikole u svemu je dijelila njegovu sudbinu. Mijenjala je ime, širila se te bila otvorena za stanovnike i vjernike ovoga područja. Svoj konačni izgled jednobrodne barokne crkve sa štukaturama crkva dobiva u 18. st. U istom razdoblju gradi se kor, a rastvaranjem polukružnih prozora i velikog prozora nad pjevalištem crkva se ispunja svjetlošću. U brodu crkve nalaze se dva mramorna oltara – sjeverni oltar sv. Benedikta te južni oltar Bezgrešnog Začeća.
U crkvi se svakodnevno događa vrhunac monaškog i liturgijskog dana, a to je sv. misa koju sestre benediktinke slave u zajedništvu s ostalim vjernicima koji tu dolaze.
Sveta misa slavi se svaki dan u 18 sati, a prethodi joj molitva sv. krunice s početkom u 17:30.