„U svijetu, ali ne od svijetaˮ, riječi su kojima bi mogli opisati ovu monašku zajednicu i njezino životno usmjerenje. Zasnovana na evanđeoskim vrijednostima, nošena ljubavlju prema Bogu i čovjeku te vođena „vlastitimˮ pravilima, usred grada i njegova života, zajednica je opstala gotovo jedno tisućljeće. Spomenuto „vlastitoˮ pravilo, zapravo je „Praviloˮ sv. Benedikta koje je on, otac zapadnog monaštva, napisao za svoje sinove i kćeri kako bi ostvarili njegov monaški ideal moli i radi. Osnovni ritam životu u samostanu daje molitva s kojom dan počinje i završava te je njome u cijelosti prožet. Obavlja se pojedinačno i zajednički. Ova potonja pretežno je službena molitva Crkve, odnosno molitva Časoslova koja se obavlja sedam puta dnevno za potrebe Crkve i svijeta. Izvor i vrhunac te liturgijske molitve nalazi se u euharistijskom slavlju oko kojeg kruži molitva časova kao oko svoga središta. No molitva nije jedina djelatnost koja zaokuplja vrijeme, pozornost i snagu svake monahinje. Tu je i svakodnevni viševrsni rad koji molitva nadahnjuje i posvećuje. Trud i napor koji on iziskuje, bilo da se radi o intelektualnoj ili tjelesnoj aktivnosti, sestre također pretvaraju u svoj dar Bogu za kojeg žive. Rad je, dakle, bitna sastavnica njihova života kojim one nasljeduju svoga Gospodina, Učitelja i Zaručnika Isusa Krista. Radom također izražavaju solidarnost sa svim radnicima svijeta te preuzimaju odgovornost i skrb za svijet i društvo u kojem žive. Sve se to nastoji vršiti u samostanskoj odvojenosti i nutarnjoj sabranosti, koja omogućuje i olakšava supostojanje i uzajamno prožimanje kontemplacije i akcije na koju je pozvan svaki kršćanin.
Povijest zajednice
Podatci o prvim članicama ove monaške zajednice vrlo su oskudni. No iz isprave o osnivanju samostana doznajemo ime prve opatice – Eufemija. Po svemu sudeći, bila je Trogiranka, pripadnica ugledne plemićke obitelji, što je sve do 18. st. bio uvjet mogućnosti ulaska u zajednicu. Tada je uvedena mogućnost da i plemićke kćeri iz drugih mjesta mogu ući u samostan, a u 19. st. za vrijeme opatice Skolastike Croatto omogućen je ulazak u samostan i ostalim djevojkama koje nisu iz plemićkih obitelji. Zbog velike vremenske distance, a još više zbog teških prilika u kojima se zajednica tijekom svoje povijesti nalazila, nepovratno su izgubljeni mnogi povijesni podatci. Tako nam njezin hod kroz vrijeme, u trajanju od gotovo jednog milenija, u mnogome ostaje skriven. Ipak, znamo nešto. Tijekom povijesti zajednica je zadržavala ono bitno, a mijenjala sporedno, vodeći računa o vremenu u kojemu živi, okolnostima u kojima se nalazi i mogućnostima kojima raspolaže. Nosivi stupovi te životnosti bili su molitva i rad na kojima je gradila uređenje svoga života, ali se njihov oblik s vremenom mijenjao. Primjerice, sve do 60-ih godina prošlog stoljeća i liturgijske obnove na Drugom vatikanskom saboru službena molitva obavljala se isključivo na latinskom jeziku. Intelektualni i ručni rad, koji je sukladno „Praviluˮ bio zastupljen, također je proživljavao svoje mijene. Stoljećima su se koludrice bavile odgojem i poučavanjem djece i mladih, u prvom redu djevojčica. Ta je pouka išla od čitanja, pisanja, vjeronauka, ručnih radova pa sve do glazbe i satova klavira. No tek je 1826. god., za vrijeme opatice M. Skolastike Buccareo, u samostanu službeno osnovana prva ženska osnovna škola s pravom javnosti. Godine 1903./4. otvara se javna opća ženska pučka škola na hrvatskom i talijanskom jeziku koja djeluje do 1908./9. Deset godina kasnije, 1918. god. koludrice otvaraju privatnu školu za poučavanje djece. Godine 1921. otvoren je i dječji vrtić za dječake i djevojčice od 3. do 6. godine, a 1934. godine koludrice otvaraju i privatnu stručnu školu „za poučavanje djevojaka u ručnom radu, strojno i ručno, kao i u umjetničkom vezenjuˮ. Koludrice su bile vrsne u raznim ručnim radovima, posebno u vezenju, izradi liturgijskog ruha i čipkarstvu, te su ih izrađivale za mnoge naraštaje Trogira i okolice. Za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata od ručnog su rada i živjele jer su im sve druge mogućnosti djelovanja bile uskraćene, a mnoge zemlje i zgrade u njihovu vlasništvu oduzete.
Brojčano stanje zajednice variralo je od jedne do trinaest koludrica. Godine 1274. bilo ih je trinaest, 1579. god. osam, a početkom 17. st. jedanaest. U prvoj polovici 18. st. živjele su u samostanu dvije ili tri koludrice, dok je 1730. god. bila samo jedna starica. Tada joj se iz mjesnog samostana sv. Petra pridružila koludrica Perina Michieli kako bi obnovila život u samostanu sv. Nikole. To se pokazalo kao mudra odluka te je u drugoj polovici 18. st. zajednica brojila pet ili šest koludrica. Godine 1826. povijest se ponavlja i ponovno zajednica ostaje na samo jednoj koludrici. Bila je to Skolastika Buccareo, žena vjere i puna pouzdanja u Boga koja, unatoč činjenici što je ostala sama, uz pomoć nekih laika u samostanu otvara školu. Tako je život u njemu nastavio teći. God. 1850. u samostanu su bile samo tri koludrice, dok se polovicom 20. st. broj opet povećao na dvanaest.
Ukratko, život ove zajednice nekoliko je puta bio pred gašenjem, ali se nikada nije ugasio. Na žaru nečijeg pouzdanja i predanja, zapalile su se nove iskre koje svijetle i dalje.
